ŽUTE PATKICE ZA GLEDAOCE

** GLEDALI SMO : Ajkula u glavi – scenario i režija: Marija Prohackova, igraju: Oldrih Kajzer, Jana Krausova

Ajkula u glavi, debi rediteljke Prohackove u oblasti igranog filma, odlikuje se spontanošću, intuitivnošću i prirodnom i smelom željom za eksperiment. Čini se da je slična smelost intervenisala i kada je uvršten u takmičarski program. Komunikativno i pomalo luckasto, mada u osnovi tužno, ovo ostvarenje ne pretenduje na velike istine i buđenje snažnih emocija. Put do gledaoca nalazi na drukčiji način.

Glavni lik Ajkule u glavi (zvani Ludak), u tumačenju Oldriha Kajzera kome se nema šta zameriti, je čovek u godinama, stanar jedne praške uličice. Usamljen u svom prizemnom stanu, upušta se u razgovore sa prolaznicima, u pokušaju da sa njima podeli delić svog neobičnog i maštovitog unutrašnjeg života. Gledalac, putem poluanimiranih i animiranih sekvenci, od kojih su poneke blistave i upečatljive minijature, a poneke kreativno poigravanje sa filmskim jezikom, stiče direktan uvid u dinamiku njegove psihe. Njegove aktivnosti duhovite su i nesvakidašnje: susedima poklanja žute, gumene patkice za kupatilo; iseca stare fotografije, nađene u đubretu, i dobijenim likovima naseljava, kao kućicu, jednu kutiju. Na kraju, u jednoj rečenici, saznajemo kakva patologija stoji iza i u njegovim mislima i postupcima.

Postoji, u filmu, trenutak u kome Ludak u oblacima prepoznaje ljudske i životinjske obrise. Već kod drugog oblaka i gledalac biva uvučen u to prepoznavanje. Takav kontakt sa publikom za sada je jedinstven na XII Festivalu i ovaj primer umnogome karakteriše Ajkulu u glavi.

Nenametljiva, ali ne i bezopasna simbolika Ludakove bolesti (morski psi, crvene kuglice), ne opterećuje ritam ovog čitkog i tečnog filma. Smenom animiranih i igranih segmenata, smenjuju se vizure Ludaka i prolaznika, omogućujući nam dvostruku perspektivu, tako važnu za tretman teme. Produkcijski nevelika, Ajkula u glavi gleda se sa užitkom, ali ne ako se od nje zahteva kategorična poenta.

 Nazad