DINAMIČNI PODTEKST

** GLEDALI SMO: Posledice ljubavi – scenario i režija: Paolo Sorentino, igraju: Toni Servilo, Olivija Manjani, Adriano Đanini

Drugi celovečernji igrani film talentovanog italijanskog reditelja mlađe generacije Paola Soretina (u međuvremenu, snimio je i treći, pod nazivom Sabato, domenica e lunedi) jeste ostvarenje nesvakidašnje, zanimljive narativne strukture. Naime, njegova nesporna slojevitost odmotava se kao klupko, posredstvom hronološkog pripovedanja, u kamernoj atmosferi, bez flešbekova (ukoliko izuzmeno nekolike kratke remininscencije glavnog junaka), dakle, vrlo jednostavnim stredstvima. Lik Tita di Đirolama (u sjajnoj interpretaciji harizmatičnog Tonija Servila), koji vreme provodi u luksuznom švjcarskom hotelu, mahom u baru, ne radeći ništa, odmah intrigira svojom aspiracijom na pravu za samoćom i inkognitošću. Međutim, saznajemo da to nije njegov izbor, da je nekad bio uspešan poslovan čovek koji je nešto petljao sa mafijom i zabrljao – ne svojom krivicom, pa je onda, silom prilika, ostao zarobljen u hotelu, obavljajući, za svoje poslodavce, kurirski posao.

Vrlo suptilno je projektovana veza između Tita i šankerice u hotelskom baru, Sofije (Olivija Manjani – unuka Ane Manjani). Poklonivši joj skupi BMW, on je, praktično, osujetio njihovu romansu, i pre nego što je i počela, mada je, ona, praktično egzistirala u kriptičnom vidu. Odbijajući poslušnost mafiji, po cenu svog života, rezigniran, poražen životom, ali dostojanstven (dragocenost koja mu je jedino preostala), di Đirolamo skončava potopljen u tank sa svežim betonom, u antologijskoj sceni. U finalnoj sekvenci, projektovana je tema o univerzalnom prijateljstvu, vizuelno kodirana švajcarskim Alpima, u funkciji kontrapunkta preovlađajujućem urbanom miljeu.

Posledice ljubavi jeste film bez akcije, sporog pripovedanja, ali dinamičmog podteksta.

 Nazad