BELEŠKA PRI SAMOM KRAJU:
DALEKO OD PREDGRAĐA EL EJA

** P alićke (i subotičke) sineastičke noći (i dani) doimaju se kao otklon u odnosu na holivudsku produkciju, koja zahvata ponajveći input u standardni bioskopski repertoar. Oni nešto stariji (a pod uslovom da su suptilniji od balvana), bez problema prepoznaju ponovo vaspostavljeni kontinuitet iz vremena kada su, u bioskopima, gledali ostvarenja Trifoa ili Bertolučija ili Šlendorfa (niz je proizvoljan, može i valja da se nastavi), dok ovi mlađi, mogu da se edukuju, i skapiraju distinkciju u odnosu na ono što se proizvodi u fabuloznom predgrađu El-Eja...

Ovogodišnje, netom okončano, izdanje palićkog filmskog festivala ostaće zabeleženo kao, do sada, najubedljivije. Ovaj iskaz ponajviše blagodari činjenici da je glavni program, prvi put u nevelikoj istoriji ovog festivala, optimalno izbalansiran. Selektorski tim Lakić – Nikitin priredilo je ovdašnjoj publici ubedljiv seriozni program lišen improvizacija i dubioznih, takozvanih «ambicioznih», a zapravo zaludnih projekata, koji su delimično kontaminirali ovdašnji fresh air. Proklamovana evropska orijentacija, kao floskula, zapravo ništa ne znači eo ipso, ukoliko iza toga ne stoji ozbiljni bekgraund, koji se, konačno, u punom smislu, desio ovde i sada.

Kvaka je u tome da se palićki filmski happening uveliko izborio za svoju immage, tako da ideja sadržana u naslovu poznate teme grupe U2, «I still haven t find what I m looking for» naprosto ne pije vodu, bez obzira što je u prost svet doprla sa sâmog vrha ove, je` l, instuitucije. Ako onaj ko piše dobro kapira stvari, onda je ovdašnji Festival evropskog filma, u izvesnom smislu, kompilacija raznovrsnih, mahom evropskih festivala, zapravo festival festivala, neka vrsta evropskog Festa. Ako je to bazična potka Palića, onda je to, valjda, definitivna koncepcija. Uz evokaciju reči Debore Jang, kritičarke znamenitog Varajatija i Sineasta, izrečene ovde pre dve godine, da na ovom festivalu možda ne bi trebalo u tolikoj meri da participiraju ostvarenja koja su dobijala, među ostalima, i Fipresci nagrade.

No, bilo kako bilo, evropski film se ovde, izgleda, primio, i perceptori Festivala – njegova publika, a o kritici da i ne govorimo, kanda su uočili jednu dragocenu činjenicu: palićke(i subotičke) sineastičke noći (i dani) doimaju se kao otklon u odnosu na holivudsku produkciju, koja zahvata ponajveći input u standardni bioskopski repertoar. Oni nešto stariji (a pod uslovom da su suptilniji od balvana), bez problema prepoznaju ponovo vaspostavljeni kontinuitet iz vremena kada su, u bioskopima, gledali ostvarenja Trifoa ili Bertolučija ili Šlendorfa (niz je proizvoljan, može i valja da se nastavi), dok ovi mlađi, mogu da se edukuju, i skapiraju distinkciju u odnosu na ono što se proizvodi u fabuloznom predgrađu El-Eja.

Uz glavni program, koji nudi izbalansirani miks vrhunskih ostvarenja i alternativnih produkata evropske kinematografije, vrlo je važna i sekcija Paralele i sudari, koja je lane, po skromnom mišljenju onoga koji piše, i ne samo njegovom, bila interigantnija od onoga što se moglo videti na Letnjoj pozornici. Od prošle godine takmičaraski, ovaj festivalski segment emanira osobeni kinematografski izričaj kreiran u jugoistočnoj Evropi, u pripadajućem regionu, dakle, i vrlo je bitan sa stanovišta informacije, pošto se radi o filmovima koji se ne mogu videti u redovnoj bioskopskoj ponudi. Mladi autori Evrope jeste ona dragocena supstanca koja ovaj festival čini drugačijim u odnosu na druge. Ustanovljen prošle godine, ovaj program, alternativno orijentisan, u svojoj ponudi ima primere i vrlo kvalitetnih produkata, i njegovu ekskluzivnost i svrsishodnost nikako ne bi valjalo dovoditi u pitanje. U korespondenciji sa nastupima kvalitetnih muzičkih grupa, fimovi koji se prikazuju blizu Jedriličarskog kluba – osim što nude osobenu referentnu vrednost - okupljaju i nezanemarljiv broj mlade populacije, a to, sve skupa, doprinosi i lepršavijem festivalskom autfitu.

Uz ostale, standardne i/ili varijabilne programe, palićki festival se razvio u nešto što – uz određene infrastrukturalne zahvate – može da izraste u respektabilnu filmsku manifestaciju. Već sada, makar sudeći po izjavama gostiju, kojih je, ove godine, i to onih važnih, bilo u solidnom broju, Palić ima čime da se podiči.

No, ostaje činjenica da ovaj festival još uvek nije ono što bi hteo da bude...

Palic (and Subotica) cinema nights (and days) make an impression of being a kind of resistance to the Hollywood production, which occupies the biggest part of the standard cinema programme. Those somewhat older (on condition that they are able to understand film art), can easily recognize re-established continuity from the times when they watched films by Truffaut, Bertolucci or Schlondorff in the cinemas (the line is arbitrary, it can and should be continued), while the younger ones can learn and realize the distinction in comparison to the productions from the fabulous suburb of L.A.

 Nazad